U Specijalnoj bolnici za psihijatriju i palijativnu skrb „Sveti Rafael“ Strmac održano je predavanje „Empatija i odnos s poštovanjem prema pacijentima i njihovim obiteljima“ kojim je obilježen Međunarodni dan ljudskih prava. Predavanje je održala Ivana Tomić Pavlović, profesorica psihologije, spec. psiholog u palijativnoj srkbi. Na početku je istaknula kako se Međunarodni dan ljudskih prava obilježava , na svjetskoj razini, od 10. prosinca 1948. godine kada je Generalna skupština Ujedinjenih naroda u Parizu usvojila Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima čiji cilj je bio dodijeliti status vrijedan poštovanja svim ljudskim bićima. Temeljna prava proizlaze iz dostojanstva čovjeka kao bića obdarena umom i slobodom i ona su ta koja ga čine čovjekom! U 1. članku deklaracije stoji „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedni prema drugima postupati u duhu bratstva“. Prof. Tomić Pavlović je istaknula kako smo na ovo pozvani kao ljudi, ali i kao Kršćani (oni koji se tako deklariraju) na temelju 2. zapovijedi ljubavi („Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!“),no također obvezni kao stručnjaci (na temelju prava pacijenata), a još posebice i kao djelatnici bolnice „Sveti Rafael“ koja u temelje svoga rada ima utkane temeljne vrijednosti reda Milosrdne braće, osnivača bolnice. Temeljne vrijednosti proizlaze iz gostoljubivosti (odnos kao prema gostu), a upravo jedna od tih vrijednosti je i poštovanje (uz kvalitetu, odgovornost i duhovnost).
Očuvanje dostojanstva čovjeka treba biti vidljivo kroz pristupanje osobama u potrebi s kojima radimo. Prije svega u svakom pacijentu i/ili članu obitelji trebamo vidjeti vrijednost osobe, vidjeti cjelovitu osobu iza dijagnoze i potreba, upoznati ju. To se ostvaruje kroz pristup s poštovanjem i građenje odnosa povjerenja i uzajamne suradnje (terapijsku komunikaciju) koji je ključan terapijski čimbenik i rezultira boljom prognozom bez obzira na vrstu terapije. Posebno je naglasila kako taj odnos treba biti susret dviju osoba, i to ravnopravnih osoba, dvaju stručnjaka. S jedne strane je stručnjak koji najbolje poznaje svoje probleme i simptome jer ih svakodnevno nosi, kao i svoje želje i potrebe, a s druge strane je stručnjak koji zna te simptome kategorizirati, pojasniti i adekvatno liječiti. Tu se kratko osvrnula i na potrebu za većom informiranošću pacijenata (informacijska komunikacija) te istaknula kako učinkovito davanje informacija zadovoljava bolesnikovu potrebu za poznavanjem svoje bolesti, ali je i povezano s većim zadovoljstvom i boljim zdravstvenim ponašanjem bolesnika (boljim pridržavanjem zdravstvenih savjeta i uputa). Dalje je istaknula kako kontinuiranom građenju i razvijanju odnosa doprinose timski pristup, iskazivanje poštovanja, granice i posebno važno empatijsko sagledavanje. Poštovanje se iskazuje kroz personalizirani pristup, ljubaznost, pojašnjenje postupaka. Osobu ne čini broj sobe, već ju identificira ime. Posebno je istaknula važnost adekvatnog obraćanja. Osim persiranja važno je ne obraćati se kao prema djeci (dušice, hoćete malo vodice,…) ili bližnjima (didice, baka, mila,…) jer je iza te bake/dementnog djeda/depresivne/shizofrene osobe koju mi možda vidimo, iza tih simptoma koji možda upadaju u prvi plan, pred nama jedna kompletna osoba sa svim svojim iskustvima. Dalje je pojasnila kako empatija („pogled iz tuđih cipela“) ne znači da se moramo potpuno identificirati s osobom, odnosno proživljavati isto što i pacijent. Dodala je kako u tom slučaju gubimo objektivnost, a to nas sprečava u obavljanju našeg posla i pružanju pomoći. Kaže indijanska poslovica „Nikoga ne procjenjuj dok barem 2 mjeseca nisi hodao u njegovim mokasinkama“. Empatija je upravo to, sposobnost što točnijeg razumijevanja osjećaja, želja, ideja i ponašanja druge osobe, ali i sposobnost da se to razumijevanje i pokaže. Istaknula je kako rezultati istraživanja pokazuju slabo iskazivanje empatije u zdravstvenim strukama. Načine iskazivanja empatije potkrijepila je primjerima iz bolničke prakse te istaknula kako se vještina empatije može razvijati i pozvala sve prisutne, da budu otvorena srca, pristupaju pacijentima s poštovanjem i vježbaju empatiju pokazujući kako ona, osim pacijentima, donosi zadovoljstvo i dobrobit i njima samima. Naglasila je kako je moderna medicina često usmjerena na djelovanje, odnosno „činjenje„ i kako se zdravstveno osoblje često osjeća bespomoćno, posebice kada se ne može jasno doći do dijagnoze, ili kada je ta dijagnoza „teška“ i ruke su takoreći „vezane“ u smislu (kurativne) terapije i izlječenja. Tu je dodala kako se onda zaluta i u uzaludne medicinske postupke (posebice recimo vidljivo kod palijativnih pacijenata), a često je zapravo potrebno samo „biti tu“, pomaknuti fokus sa fizičkih simptoma u psihosocijalnom i/ili duhovnom smjeru te empatično biti uz osobu i posvijestiti si da tim bivanjem zapravo i „činimo“.
Predavanje je zaokružila pozivajući se na citat Majke Tereze: „ne možemo svi činiti velika djela, ali možemo činiti djela s velikom ljubavlju“ te navodeći riječi člana obitelji čiji otac je umirao na palijativi, a koje glase „riječ topla, dodir podrške, ne može nijednu terapiju zamijeniti“. Na samom kraju još jednom je pozvala sve na gostoljubiv odnos prema pacijentima i zahvalila djelatnicima što su kroz interakcije s njom doprinijeli i njenom osobnom rastu u vještini empatije.[/column]
