Ovih dana smo proslavili rođenje Isusovo, rođenje našega jedinog Spasitelja i jedinog Boga.
Sva blještavila, svi ljudi, sve gozbe, sve stvari, svo što postoji pod nebom nas ne može spasiti. Može nas usrećiti, može nas rastužiti, može znatno utjecati na naše raspoloženje i naše življenje, ali nema zadnju riječ nad nama i nad našom dušom, zapravo našim spasenjem.
Iz godine u godinu slavimo, kitimo, veselimo se, pa opet spremamo sav nakit i čekamo iduću godinu kada ćemo moći pokazati sav raskoš naših kuglica, figurica, anđelčića i ovčica. No, što mi zapravo slavimo? Slavimo li Njega, Isusa, maleno djetešce u siromašnim jaslama ili slavimo svoj smisao za uređenje kuće, te nadmašujemo sami sebe u pripremi jela i kolača?
Vjerujemo li da to sve nije najvažnije za našu radost? Kao što smo rekli, sve to znatno utječe na naše življenje i raspoloženje, ali vjerujemo li da bi Božić, rođenje Isusovo bilo i bez toga? Sveti Franjo iz Asiza, otac sviju fratara diljem svijeta je vjerovao. Vjerovao je da za radost nije potrebno puno, ali htio je i u jednostavnosti pokazati kako najbogatiji naš Bog dolazi siromašan na Zemlju, da bi tim siromaštvom i tom radosti nas obogatio, a te radosti srca nam zaista nitko ne može oduzeti.
O, kako su se radovali stanovnici Greccia kada su vidjeli živi prizor dolaska Boga na svijet. Franji je Bog providio sve: životinje i štalu, čak i malo dijete, a mještanima Greccia radost i vidljivi znak dolaska Isusa Spasitelja.
Sveti Franjo je vjerovao da za radost nije potrebno puno.
Usudimo se i mi vjerovati!
To vam žele i mole vaše sestre klarise iz Požege.