Pripremila: Ivana Mihić
U Specijalnoj bolnici za psihijatriju i palijativnu skrb Sveti Rafael Strmac su u 2023. godini započeli Evangelizacijsko – hagioterapijski susreti koji su se nastavili mjesečno, i 2024. godini. Tako je u prosincu 2024. godine održan 19. susret koji je okupljao grupu djelatnika bolnice vođenu od strane hagioasistentice i voditeljice Centra za hagioterapiju u Novoj Gradišci Zrinke Ferenčine. Unatoč „zgusnutom“ radnom rasporedu djelatnici su se okupljali na susretu vođeni čežnjom da upoznaju tko su, od koga su, kako živjeti, kuda idu?… tj. kako bi dobili odgovore na temeljna pitanja svog života i postojanja uopće.
Na susretima smo spoznali da na takva pitanja čovjek dobiva odgovore u susretu sa Izvorom svoga života, u susretu „oči u oči“, kada Stvoritelj postane sugovornik i partner u životu. U susretu sa Trojedinim Bogom koji je Istina, Ljubav, Jedinstvo, Ljepota… jednostavnije rečeno „sve u svemu“ čovjek spoznaje da je ljubljen, dragocjen, jedinstveno dijete Božje. To je spoznaja koja čovjeka osvaja, koja ga mijenja, vodi prema obraćenju i vjeri te čovjek više nije isti, on je ozdravljen, cjelovit, obogaćen te ne živi više on nego Isus živi u njemu. Današnje izazovno vrijeme traži svjedoke „hodočasnike nade“ koji svojim životom, u obitelji, zajednici, na radnom mjestu… svjedoče i žive Dobrotu, unose svjetlo u mrak svakog čovjeka te postaju kvasac koji mijenja društvo i cijeli svijet. Poželjeli smo, kako kaže A. B. Šimić, ne ići maleni ispod zvijezda.
Članovi evangelizacijsko-hagioterapijske skupine u želji da daju besplatno ono što su besplatno i primili i da posvjedoče za Istinu iznose svoja iskustva:
Ideja o hagioterapijskim evangelizacijskim susretima, za nas u bolnici sv. Rafael došla je sasvim spontano nakon jednog seminara u Novoj Gradiškoj. S hagioterapijom sam se susrela još kao studentica medicine, pročitavši više knjiga prof. Tomislava Ivančića.
Isto se uklapalo sa željom i potrebom da liječenju mojih pacijenata prilazim iz perspektive liječnika koji povezuje duhovno sa svim drugim dimenzijama ljudskog cjelovitog jedinstvenog bića.
Devetnaest susreta u Bolnici u kojima sam, unatoč svakodnevnom poslu, zastala i uzela vrijeme za sebe i moj osobni susret sa Živim Bogom, kroz razgovore sa hagioterapeutkinjom, višestruko su se isplatli. Zato jer sam zastala i unatoč poslu, dala prednost susretu sa Živom riječi u osluškivanju Božje istine i volje u mom životu. Bila sam u krugu ljudi koji su to isto činili. Nije moglo biti bolje i više od toga u današnjem vremenu. Vremenu sve bržih i dramatičnijih informacija, dok nerijetko čujemo kako je mnogima na radnom mjestu neizdrživo od svakojakih frustracija s nekim ili s nečim. Velika je stvar, da na svom radnom mjestu mogu zastati i doživjeti mir u susretu s Njim i sa: svima drugima koji ga također žele susresti.
Kako nas Dobri Spasitelj, ne po zaslugama, nego po svojoj Milosti i darovima uvijek iznova iznenadi i potvrdi svoju prisutnost, tako je i meni baš u vremenu dok smo na susretima razmišljali o Svetom Duhu, pred oči neočekivano donio davnu sličicu, koju sam dobila kao uspomenu na Svetu potvrdu, prije 35 godina. Iako sam mislila kako sam je izgubila u životnim turbulencijama, pronađena sličica me iskreno obradovala i ganula. Na poleđini je pisala molitva krizmanog kršćanina koja završava riječima: „Gospodine Bože, pomozi mi da budem živi član Crkve, da Tebe u njoj proslavim po Kristu Isusu u Duhu Svetom.“
U navedenom molitvenom duhu i nadalje ću nastaviti odlaziti na evangelizacijske hagioterapijske susrete, jer je osobni rast u vjeri, između niza dobrobiti, zalog za doživljaj mira i zadovoljstva na radnom mjestu.
Maristela Šakić
Kako bih napisala ovaj tekst trebalo mi je sabranosti, mira, vremena… i tako su mi naišla sjećanja prvog susreta.
U bolnici sam i trebam odvojiti djelić vremena kako bih se posvetila nečemu što mi je nepoznanica. Brzo uočavam da za to ne trebam samo izdvojiti vrijeme, već se misaono sabrati, pronaći mir u sebi… i shvaćam da to nije uopće lako. Pozvana sam, odazvala sam se, a propitkujem odluku i razmišljam da li mi je ovdje mjesto? Unatoč lutajućim mislima želim donijeti odluku da ponuđeno vrijeme iskoristim na najbolji način i da što aktivnije pratim svaku riječ. Propitivanje je prisutno, međutim u meni se rađa zainteresiranost prema „nepoznanici“.
Prvi susret je bio prava unutrašnja borba koja mi nije dopustila da išta progovorim, često sam bila spuštenog pogleda, ali me taj isti susret potaknuo da radim na sabranosti i da se odvažim, unatoč radnim obvezama, sudjelovati na sljedećem susretu i onom nakon njega i nakon njega…
Sada se s osmjehom na licu prisjećam zajedničkih druženja za koja smatram da su bila nadasve edukativna, ohrabrujuća, poticajna, vedra, ispunjena smijehom i koja su pozitivno utjecala na mene. Nastojim, unatoč brzom tempu života, uočiti male stvari koje me vesele i taj tren biti zahvalna na njima. Učim se spontanoj molitvi i ovozemaljske teške izazove i poteškoće predajem Svevišnjem. A povremena rastresenost će s vremenom jenjavati i prepustiti mjesto jačanju osjećaja mira i sabranosti.
Valentina Čolić
Sudjelovanje u hagioterapijskim susretima u našoj ustanovi, u meni je potaknulo promišljanje o nekim stvarima kojima do sada nisam pridavala previše značaja niti sam o istima razmišljala, npr. Koji je smisao moga postojanja? Kako to da je Bog baš mene želio i stvorio? U meni se potakla želja i potreba za promjenom, tj. da počnem prihvaćati sebe onakvu kakva jesam, da shvatim da sam ja „original“, jedinstvena i da me baš takvom Bog zamislio i stvorio. Uvidjela sam potrebu da se više obraćam Duhu Svetome kako bi uz njegovu pomoć nadvladala svoje slabosti te izmolila Kreposti koje su mi potrebne. U pojedinim situacijama sam i primijetila da se manje opterećujem nekim stvarima, da sam mirnija, manje impulzivna i manje srdita kako na poslu tako i u obitelji. S vremenom mi se ukazala i prilika te sam 2 puta sudjelovala na online seminarima koje su vodili članovi Zajednice Molitva i Riječ. Svaki seminar je bio poseban na svoj način i uvijek se nudi nešto novo za saznati i usvojiti. Mislim da ću svakako i dalje sudjelovati na ovakvim susretima jer uviđam da su u meni vidljive male, ali meni velike promjene te da svakako još ima prostora za moj duhovni napredak.
Monika Cindrić