Dođi Gospodine Isuse.
Dođi nam danas, vidiš da te trebamo.
Obećanje proroka Izaije da će „pustinja procvjetati“ , napokon vidješe oči naše. Ovih dana prva kiša u Izraelu, prije koje smo molili devet dana svetom Izidoru da natopi ovu zemlju.. Ne kažem da je zbog naše molitve, ali kiša je došla, to je jedino bitno i za to se zaista zahvaljuje!
Kada se čujem sa bilo kime iz Hrvatske, vi imate kiše , ponekad i previše. Koliko često smo skloni promatrati kišu nezahvalno, kao onu koja kvari naše planove, kvari ono što smo mi u ljudskim srcima i mislima zacrtali. A ona je jednostavno dar od Boga u vrijeme koje je samo Njemu znano.
Ovo sve je probudilo u meni razmišljanje: Ma kako to da na jednom kraju svijeta Bog pošalje kišu, a na drugom nikako da stigne.
Zar je tako i sa iščekivanjem Njegova dolaska, Njegova rođenja? Negdje će doći, negdje ne..
Hvala Bogu, što je Gospodin naš Isus Krist došao i dolazi iznova u obličju malenog djetešca koje stane u svako ljudsko srce!
Kako pripremiti, kako dočekati to Djetešce? Da bi primili, moramo stvoriti prostora, moramo nešto i ukloniti, nešto očistiti, ne bojmo se maknuti što nam je suvišno!
Svako ljudsko srce, kada zastane na tren, može prepoznati što mu zaista smeta na putu prema iščekivanju dolaska Spasitelja.
Ovdje u Svetoj Zemlji, u Jeruzalemu – srcu izraelskog naroda, nekoć blistav u zlatu i slavi; danas zaista izmučen ljudskim utjecajem velikih razmjera, više nego ikad je potrebno rođenje Krista.
Jedino Njegov dolazak donosi mir srca,
jedino dolazak „Princa mira“ donosi istinski mir i mogući suživot,
jedino Njegova prisutnost ne pravi razlike,
jedino uz Njega se može koračati i živjeti te donositi plodove na ovom pustinjskom tlu.
Hrabro koračajmo kroz život,
Jer još malo, sasvim malo,
i Onaj koji dolazi doći će.
Dođi Gospodine Isuse, Maranatha!
s. Anđela
