Prošle godine smo proslavili 800 godina kako je sv. Franjo napravio prve jaslice, zahvalimo mu što nam uprizori Isusovo rođenje u siromašnim jaslama, da bi mi mogli svake godine isto činiti i sjećati se tog velikog događaja kada Bog radi nas posta čovjekom.
Treba se sjetiti i čuvati u časnoj uspomeni ono što je sv. Franjo učinio tri godine prije svog slavnog preminuća kod gradine koja se zove Greccio na Dan rođenja Gospodina našeg Isus Krista. U onom je kraju živio neki čovjek imenom Ivan. Uživao je dobar glas, a bio je još boljeg života. Blaženi Franjo ga je na poseban način ljubio jer, premda je u svom kraju uživao glas čovjeka plemenita i vrijedna svake hvale, pogazio je plemenitost tijela, a stekao plemenitost duha. Njega je blaženi Franjo, kao što je često običavao, petnaestak dana prije Božića pozvao k sebi i rekao mu: „Ako želiš da ovogodišnji Božić proslavimo u Grecciu, požuri se i brižljivo pripravi što ću ti reći. Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu i na njegove djetinje potrebe i neprilike, tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca da bi se to moglo tjelesnim očima gledati.“ Kad je to ovaj dobri i vjerni čovjek čuo, brzo je otišao i na spomenutom mjestu pripravio sve što je svetac rekao.
I približio se dan veselja, došao je dan klicanja. Iz mnogih mjesta pozvana su braća. Muškarci i žene onoga kraja prirediše prema svojim mogućnostima svijeće i zublje da bi rasvijetlili noć koja je blistavom zvijezdom rasvijetlila sve dane i godine. Napokon je došao svetac Božji. Kad je vidio da je sve pripravljeno, obradovao se. Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac. Čast se ondje iskazivala jednostavnosti, uzvisivalo se siromaštvo, preporučivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi Betlehem. Noć, rasvijetljena poput dana, bijaše ugodna i ljudima i životinjama. Pristiže narod i novom se radošću raduje novom otajstvu. Šuma odjekuje glasovima, a na zanosno klicanje odgovaraju stijene. Braća pjevaju, dužnu hvalu Gospodinu daju, i svu noć odjekuje zanosno klicanje. Svetac Božji stoji pred jaslama, od silnog ganuća uzdiše, shrvan krotkošću, a ispunjen čudesnom radošću. Jasle su oltar gdje se služi neobična misa; u neočekivanoj utjehi uživa svećenik.
Svetac Božji oblači levitsku haljinu, jer bijaše đakon, i zvonkim glasom pjeva evanđelje. A njegov glas! Glas je to neodoljiv, glas sladak, glas jasan, glas zvonak! Sve poziva na najveću nagradu. Zatim propovijeda okupljenom narodu. Njegove riječi o rođenju siromašnog kralja u malom gradu Betlehemu teku poput meda. A često je, kad je htio izgovoriti presveto ime ISUS, govorio silnim žarom. Nazivao ga je betlehemskim Djetešcem, a ime BETLEHEM izgovarao poput ovce koja bleji. Usta su mu bila ispunjena glasom, ali još više slatkim osjećajima. Kad bi spominjao Betlehemsko Djetešce ili izgovarao ime ISUS, sve bi oblizivao usne jer je sretnim nepcem kušao i gutao slatkoću ove riječi. Množe se ondje darovi Svemogućega, a neki kreposni čovjek je imao viđenje. Vidio je, naime, kako u jaslama leži prestrašeno Djetešce i Božjeg Sveca koji Djetetu pristupa kao da ga hoće od sna probuditi.
To viđenje nije bilo neumjesno, jer je Dijete Isus bilo zaboravljeno u srcima mnogih u kojima je djelovanjem milosti po sluzi Franji bilo probuđeno i duboko utisnuto u vjerno pamćenje. Konačno je dovršeno svečano bdijenje i svi se radosni povratiše kući.