Dragi čitatelji,
prije mjesec dana bio sam u Italiji na duhovnim vježbama.
Bio sam gost u Bresci kod prijatelja, brata Gennara Simaròa. On mi je posebna osoba. Upoznali smo se u Rimu i neko vrijeme smo zajedno radili u vatikanskoj zdravstvenoj službi.
Već nekoliko godina brat Gennaro ima ozbiljnih zdravstvenih problema. Znajući detalje, zadivljen sam što još uvijek može raditi, prisustvovati sastancima i obavljati dužnosti provincijskog savjetnika. Njegova bolest, uz razne operacije i cikluse kemoterapije, uzrokovala je i poteškoće s prehranom, poteškoće s govorom i promjene u fizičkom izgledu.
Kad smo se sreli u Bresciji, osjećao sam se kao da razgovaram s iskusnim istraživačem koji se vratio iz daleke, nepoznate zemlje i koji opisuje krajolik i svoje avanture tamo. Ova zemlja se zove “Patnja”. Za mene je naš susret bio otkrivenje; naučio sam stvari o kojima do sada nisam imao pojma.
Pitao sam brata Gennara mogu li podijeliti njegovo iskustvo s vama i gle, sa svojom uobičajenom velikodušnošću, poslao mi je ove retke.
Hvala ti, brate Gennaro, i molimo se za tebe!
Brat Giovanni
Stanovati u krhkosti: osobni glas između bolesti, slobode i nade
Razmišljanje o ljudskoj ranjivosti u kontekstu skrbi
Što se događa kada bolest prodre u život i prisili nas da se suočimo sa svojom krhkošću? Ovaj tekst proizlazi iz mog osobnog iskustva bolesti, koje me navelo na promišljanje o smislu boli, patnje i mogućnostima da ostanemo ljudi čak i u ranjivosti.
To nije teorija, nego osobni prolazak kroz bol, bez sustavnih ambicija. To je prijelaz. Pokušaj, nakon mog iskustva bolesti, da otvorim onima koji pate jedan ljudski prostor u kojem bol i patnja više ne budu izgnani, izbjegavani ili samo medicinski obrađeni već postaju mogućnost zajedništva. Društvo koje je izgubilo smisao boli i patnje izgubilo je i put skrbi, suosjećanja i pravde.
Suvremeno društvo — tehnološko, proizvodno, hiperpovezano — teško podnosi ono što ne funkcionira, nije mjerljivo ili optimizirano. Krhkost, bol i patnja čine se „neupotrebljivima“: ne proizvode, ne zabavljaju, ne donose profit. A ipak nas upravo bol i patnja razoružavaju, usporavaju ritam naših dana, izlažu nas egzistencijalnim pitanjima o tome tko smo i koji smisao ima ono što živimo.
Bol ne pita za dopuštenje. Dolazi iznenada, lomi nas, zatekne nespremne. To je iskustvo koje pogađa tijelo i dušu, prisiljavajući nas da dosegnemo vlastitu granicu i budemo ranjivi. Ne biramo je. Ona nas snađe. Ali patnja — ona može postati osobna. To je način na koji odgovaramo na ono što nam se događa. To je naš način stanovanja (bivanja) u boli (naš unutarnji doživljaj te boli).
Ne možemo birati bol, ali možemo birati tko ćemo biti unutar boli. U tom odgovoru, pa i nesvjesnom, odvija se bitan dio našeg čovještva. Patnja je u tom smislu proces: ne samo posljedica ozljede ili gubitka, nego unutarnji put. To je mogućnost da ostanemo ljudi, da nastavimo osjećati, tražiti, brinuti se, pretvarati ono što nas ranjava u nešto što može imati smisla.
Ako je bol udarac, patnja je put. To je tiha staza kojom kročimo kako bismo prošli kroz ono što nas ranjava, a da nas ne uništi. To je ranjena sloboda, ali još uvijek živa. To je pokušaj da damo oblik i riječ onome što se čini neshvatljivim. Nije riječ o poricanju boli, niti o njezinu uzdizanju, nego o priznanju da čak i u noći može postojati svjetlo: malo, krhko, ali stvarno. Patnja je mogućnost da nas ne uništi ono što nas lomi da ne budemo pasivni nego trpljenje pretvorimo u smisleni (aktivni) čin. Tu se samoća može otvoriti zajedništvu, granica slušanju, a rana postati izvor suosjećanja.
U biblijskoj tradiciji Bog ne uklanja bol: On je preuzima. Vrhunac ove vizije je Križ, gdje bol nije poricana nego je proživljena, podijeljena, preobražena. Isus ne uklanja bol, On je nosi, nastanjuje. Ne rješava misterij boli, nego je čini prostorom susreta, odnosa.
I u praksi skrbi o drugima to može ponuditi drugačiju perspektivu: ne možemo uvijek ukloniti tuđu bol, ali možemo ući u nju zajedno. U tom smislu, patnja može postati življena molitva, čovještvo koje se daruje, prisutnost koja ostaje. Onaj koji pati tako postaje mjesto objave, prostor u kojem se očituje i smisao božanskog. Briga za onoga koji pati postaje tada ne samo tehnički ili profesionalni čin, nego ljudski, dubok, svet čin.
U svakodnevnom životu bol je konkretna stvarnost; teška dijagnoza, iznenadni gubitak, kronična bolest, samoća, nedostatak riječi…, ali, uz tu bol, patnja može postati i izvor unutarnje snage – uz brižnu prisutnost onih koji podižu, brinu i skrbe bez očekivanja dodatnih objašnjenja, onih koji ostaju uz nas, drže ruku i slušaju bez žurbe.
U svakodnevnoj njezi, osobito u zdravstvenom kontekstu, ono što čini razliku nije samo terapija, nego kvaliteta prisutnosti. Prepoznati patnju, dozvoliti joj da se izrazi, sastavni je dio procesa ozdravljenja — čak i kada nema kliničkog izliječenja.
Na kraju, bol nam se događa. Patnja nam pripada. U toj razlici odvija se najdublja sloboda osobe. Ne možemo uvijek izbjeći bol, ali možemo prihvatiti patnju kao mogućnost preobrazbe. Tada bol, iz rane, može postati pukotina kroz koju prolazi Svjetlo.
Vratiti boli prostor u kojem smije postojati, patnji mogućnost da progovori, a onome koji pati svjedočanstvo, danas je i ljudski i zdravstveni zadatak. Bez tog gostoprimstva, život postaje siromašniji. Njezi nedostaje dubina. Čovještvo se raspršuje.
U mojim najtežim danima shvatio sam da bol može izjedati, ali i preobraziti. Nije mi objasnila Boga, ali me približila Njegovu Otajstvu. Bog nije uklonio bol, ali je bio prisutan.
I tamo, u boli kroz koju sam prošao, prepoznao sam tihi glas koji je govorio:
„Nisi sam. Ova bol je tvoja, ali nije samo tvoja. I moja je. Naša je. I sveta je.“
Zovem se Gennaro Simarò, ja sam Milosrdni brat sv. Ivana od Boga. Već godinama hodam putem obilježenim bolešću, koja je bol i patnju učinila konkretnim i preobražavajućim iskustvima. Pišem kako bih jednostavnim i dubokim riječima istražio što nas ljudska krhkost može naučiti o životu, njezi i Bogu.