“Moram priznati, prije nego što sam počela čitati knjigu, imala sam određena očekivanja u smislu kako će to biti jedna priča o karcinomu, o jednoj inspirativnoj borbi, o jednoj prelijepoj i jakoj mladoj ženi, supruzi i majci, jer sam u par navrata imala priliku, onako u prolazu, nešto površno čuti. Ali knjiga je puno, puno više od mojih očekivanja! To je priča o Njemu, o Bogu! I to ne o bilo kakvom Bogu nego o ŽIVOMU BOGU koji se proslavlja u našim životima! O tome kako bolest i patnja postaje sredstvo s kojim se posvećujem ja i ljudi oko mene. Ono s čime se ovdje susrećem nadilazi ljudsku logiku, može se razumijeti očima duha i srca, očima vjere jer se govori o SPOZNAJI SMISLA KRIŽA, o tome da ono što se na prvu, ljudski gledano, može činiti kao tragedija to zapravo nije tragedija nego mjesto milosti. Ja bih se danas zapravo osvrnula na ono što je meni posebno progovorilo i na čemu sam se ja osobno zaustavila a to je razmišljanje o duhovnom nasuprot tjelesnom ozdravljenju. Radim u bolnici i svi smo mi nekako okrenuti prema zdravlju, svi težimo k tome. U razgovoru s našim pacijentima znamo čuti “samo daj Bože zdravlja! Samo da meni bude bolje! Samo da ozdravim!” I često razgovaramo o tome što zapravo znači ozdraviti? Jedna sasvim normalna, ljudska želja. No u našim razgovorima često dolazimo i do toga da ljudi dožive krizu vjere i počnu sumnjati u Boga kada se dogodi nešto što nadilazi njihov način razmišljanja: patnja, bolest koja traje i ne prolazi, ponovni pad, recidiv, kada ne uspijem ostvariti životne planove prema svojoj zamisli. Vjerujem da se nakon ovog svjedočanstva čovjek osjeti ohrabren postaviti si malo drugačija pitanja: Može li mi moja bolest biti blagoslovom? Mogu li biti zahvalna na svojoj bolesti? Koji je smisao moje bolesti? Jer čovjek osim što može biti fizički ozdravljen, može ozdraviti i moralno i duhovno. Čitajući knjigu posviješćujem si da vjera progovara kako moja bolest može postati moj put posvećenja, moj put svetosti, može postati dar za mene i za ljude oko mene i da je patnja ponekad zadnja mogućnost koju Bog dopušta da ga konačno počnem cijelim srcem tražiti. Bog tako silno želi odnos s čovjekom da dopušta takve događaje zbog kojih ćemo biti slomljeni, možda ljuti i zbunjeni da se napokon obratimo Njemu. Jer nažalost, može mi se dogoditi da ne volim Boga, nego da obožavamo samo „Njegovu ljubav prema sebi“. Negdje sam čula da kada su pitali jednog starog redovnika koje je najveće čudo koje je Isus učinio? Odgovor nije bio uskrsnuće Lazara, ili kada je Isus nahranio pet tisuća ljudi i sl. nego kada je Isus duhovno ozdravljao srca, kada su ljudi duhovno ozdravljali a možda ostajali i nadalje tjelesno bolesni. Važno je da je DUH taj koji je zdrav. I tada zdrav, ozdravljen duh može nositi moje bolesno tijelo. I to upravo pronalazim u ovoj knjizi. Kada čovjek duhovno ozdravi onda to znači da je spoznao drugačijeg sebe. Tada je čovjek spoznao svoju svrhu i smisao svoga postojanja. Gospodin hoće da ozdravim ali prije svega da progledam, da drugačije spoznam Njega, sebe i druge ljude, da na duhovniji način spoznam i svoje bolesti. U ovoj knjizi i ovom svjedočanstvu pronalazim da moja patnja i moja bolest dobivaju svoju svrhu i svoj smisao ukoliko me bliže privedu Bogu i ukoliko kroz svoju bolest predam svoj život Gospodinu. Gospođa Tea to lijepo donosi, to je putovanje ali to za kraj želim svima nama. Da, dok smo putnici na ovoj zemlji, živimo svoje dane s Bogom. Da Njegov dolazak prepoznamo po tome što se mijenja mjestu gdje je On. U stvari nije bitno zdravlje nego Spasenje. Nije važno hoće li moj život biti uspješan ili ne, gledano ljudskim očima, nego je li moj život na slavu Višnjega Boga. Draga Tea hvala vam za vaše prekrasno svjedočanstvo koje je duboko, osobno proživljeno i popraćeno blizinom živoga Boga, zato vaše riječi imaju svako pravo i autentičnost. Danas, kada slavimo Uzašašće Gospodinovo molimo u liturgiji Crkve, u službi čitanja: “Danas je Gospodin naš Isus Krist uzašao na nebo, a s njim neka uziđe i naše srce”. Hvala!”
s. Lucija
