Gospođu Nadu svi smo zvali teta Nada. Ne bez razloga. Taj naziv nije bio samo izraz bliskosti i poštovanja, već odraz svega onoga što je ona godinama bila svima nama – osoba topline, razumijevanja, podrške i nesebične pomoći.
Bila je tu za svakoga. S osmijehom koji je znao uljepšati i najteži dan, s toplom riječju kada je bila najpotrebnija i, ponajviše, s neumornom željom da pomogne drugome. Svojim majčinskim odnosom prema zaposlenicima stvarala je osjećaj bliskosti i zajedništva, a svojim radom ostavila trag koji se ne može mjeriti samo godinama provedenima u Bolnici.
Danas se opraštamo od jedne vrijedne djelatnice, ali prije svega od osobe koja je svojim ljudskim kvalitetama obogatila živote mnogih. I zato ovo nije zbogom – ovo je samo doviđenja.
Jer dobre osobe nikada uistinu ne odlaze. One ostaju u našim srcima, u našim sjećanjima, u pričama koje ćemo prepričavati i u svemu onome što su svojim primjerom ostavile iza sebe. Teta Nada ostaje nam kao primjer dobrote, nesebičnosti, predanosti i čovječnosti – primjer koji vrijedi slijediti.
Hvala Vam, teta Nado, za sve što ste učinili za našu Bolnicu, za naše djelatnike i za naše bolesnike – goste. Hvala Vam za svaki osmijeh, svaku lijepu riječ, pruženu pomoć i svaki trenutak u kojem ste pokazali koliko Vam je stalo.
